Termiti su sedamdesetih pevali, Doći će takav dan/ kad će ljudi umjesto/ umjesto da govore/ početi da laju. Ta konstatacija iz audio-arhiva se u međuvremenu mnogo puta očekivano potvrdila, ali nekako 2018. zvuči preciznije nego pre. Začudnost te sadašnje konkretne potvrde podseća: dno ne postoji. Postoji samo slobodan pad. Društvene i u njima pojedinačne apokalipse nisu fatalistički konačni događaji sa uzrocima, posledicama i vinovnicima, nego samo padanje sa pauzama – još uvek se spremno silazi sprat niže. Nakon duge povesti propadanja, zaglavljivanja i lajanja, zaista je „došao dan“ kad laju tako kao da su juče počeli. „Ekstremni srednjaci“ sa daleke desnice, privrženi free style propadanju.
Posle 199 štampanih brojeva, Beton vas poziva na izložbu. Ova lutajuća postavka naizgled nudi slike prošlosti. Ipak, ona je neporecivo usmerena u budućnost, kao neminovni vektor. Evidentno jeste podsetnik, ali je pre svega poziv i prostor za zajedničko delovanje i proizvodnju.
Za dalje preosmišljavanje zajedničke budućnosti koja je zvaničnim političkim, kulturnim i medijskim praksama obesmišljena. Za imenovanje tačaka zajedničke prošlosti. Urednici izložbe, Aleksandra Sekulić i Dejan Vasić, vode nas u eksteritorijalni Muzej koji nam kroz dela prisutnih umetnika nudi perspektivu za sagledavanje aktuelnog eksteritorijalnog života.