TRAG SVIH STVARI

Moji glava i ramena, i moja knjiga

Bilješka o pjesniku

Poput Ezre Pounda, i Kenneth Rexroth bio je osobiti posrednik među raznim jezicima, iskustvima, kulturama, narodima i umjetnicima pa stoga zauizima iznimno važno mjesto među američkim pjesnicima dvadesetog stoljeća. Rođen je 22. prosinca 1905. u mjestu South Bend, savezna država Indiana. Otac mu je bio znameniti ljekarnik i dobar prijatelj s Theodorom Dreiserom a majka jedna od prvih američkih feministkinja. Djetinjstvo je proveo u Elkhartu, Indiana, gdje ga je majka podučavala umjetnosti i grčkoj mitologiji. Prisjećajući se tog vremena, Rexroth je u svom opsežnom »Autobiografskom romanu«, s nostalgijom konstatirao: »Razdoblje neposredno prije Prvog svjetskog rata nesumnjivo je predstavljalo posljednji stadij obiteljskog života u zapadnoeuropskom smislu.« Međutim, Rexrothova majka se 1915. razboljela od tuberkuloze pa se obitelj preselila u Chicago, ali je ona već iduće godine umrla a nedugo za njom, 1918. i Rexrothov otac, nakon čega je brigu o trinaestogodišjem Rexrothu preuzela njegova tetka. Još tada se počeo zanimati za poeziju i umjetnost uopće pa se upisao na Chicago Art Institute. Poput mnogih drugih američkih umjetnika, da bi preživio, u mladosti je obavljao razne poslove putujući diljem Sjedinjenih Država a 1926. brodom je otputovao za Europu a potom i za Buenos Aires i Meksiko. Godine 1927. nastanio se u San Franciscu gdje je tijekom tridesetih i četrdesetih aktivno sudjelovao u ljevičarskom pokretu i brojnim književnim zbivanjima. Godine 1966. preselio se u Montecito, gradić blizu Santa Barbare gdje je predavao na Kalifornijskom sveučilištu i živio sve do smrti.

Rexrothova prva zbirka pjesama In What Hour, objavljena je 1940. a nakon Drugog svjetskog rata Kenneth Rexroth je postao »vodeća figura« u tada nastajućoj »književnoj renesansi San Francisca« u kojoj su sudjelovala neka od najvećih američkih pjesničkih imena druge polovice dvadesetog stoljeća: Kenneth Patchen, William Everson, Robert Duncan a sredinom pedesetih i Gary Snyder, Lawrence Ferlinghetti, Allen Ginsberg i mnogi drugi.

Među brojnim američkim pjesnicima koji su široj javnosti postali poznati četrdesetih godina prošlog stoljeća, Kenneth Rexroth zauzima posebno mjesto kako zbog sasvim osobenog pjesničkog izričaja tako i zbog svoje otvorenosti prema klasičnoj ali i suvremenoj, avangardnoj književnosti. Osobito u svojim kasnijim zbirkama poezije Rexroth se vratio izravnom i prepoznatljivom obliku osobnog izraza. Upravo u tom razdoblju napisao je ponajbolje pjesme u kojima se bavi svojim omiljenim temama – prirodom, ljubavi, i kontemplativnim mislima.

Sredinom pedestih Rexroth je bio jedan od rijetkih pjesnika (uz Lawrencea Ferlinghettija) koji je svoju poeziju govorio u kavanama u pratnji jazz sastava, pa je diskografska kuća Fantasy Records godine 1957. objavila long-play ploču Poetry Readings in The Cellar, a 1958. i Poetry and Jazz: Kenneth Rexroth at The Blackhawk na kojima Rexroth svoju poeziju kazuje »uživo« u pratnji jazz glazbe – utječući tako izravno na pjesnike Beat generacije i zvuk rock glazbe s početka šezdesetih.

Kenneth Rexroth bio je plodan književnik. Osim dvadesetak pjesničkih zbirki (kasnije sabranih u dva opsežna sveska), objavio je i »Autobiografski roman«, desetak zbirki eseja, studiju »Američka poezija u dvadesetom stoljeću«, knjigu kratkih drama, kao i tridesetak knjiga prijevoda poezije s grčkog, latinskog, kineskog, japanskog, francuskog i španjolskog. Rexroth je bio jedan od prvih suvremenih izučavatelja i prevoditelja dalekoistočnih književnosti i već je četrdesetih godina dvadesetog stoljeća svojim vrsnim prijevodima zapadnom svijetu ponudio duhovna bogastva i mudrosti stare kineske i japanske poezije.

Drugi američki pjesnički velikan, James Wright, napisao je za Rexrotha da je bio »sjajan pjesnik ljubavi u najstrašnijem razdoblju neljubavi«, a prigodom dodjele Rockefellerove nagrade za životno djelo, članovi žirija Rexrotha su nazvali »intelektualnom savješću Amerike«. Kenneth Rexroth je umro 6. lipnja 1982. u sedamdeset i šestoj godini života.

U svježini hlada, a moje ispruženo

Tijelo obasjano suncem, dok ležim

I pokraj vodopada čitam

Boehmeovo djelo »De signatura rerum«.

Tijekom dugog srpanjskog dana

Lišće lovora, zlatnožutih nijansi,

Svako malo otpada vrteći se u

Dubokom treperavom hladu. Načas

Pluta u odrazu neba i šume

A potom, i dalje se polagano

Vrteći, kroz kristalno jasnu vodu

Tone na dno jezera.

Svetac je svijet doživio kao struju

U elektrolizi ljubavi.

Odlažem knjigu i zurim između sjena

Zaklonjen hladovinom vitkog

Lovorovog drveća i lišća prožetog suncem.

Ženka carića leži u mahovinom nadsvođenom gnijezdu.

Daždevnjak se bori s bijelim leptirom

Utapajući ga u vodi. Sokoli klikću,

Igrajući se na nebeskom

Svodu. Dugi sati protječu.

Razmišljam o onima koji su me voljeli,

O svim planinama na koje sam se ispeo,

O svim morima u kojima sam se kupao.

Zlo svijeta tone.

Moj vlastititi grijeh i brige nestaju

Poput kršćaninovog bremena iskušenja, i promatram

Kako mojih četrdeset ljeta nestaje poput

Otpalog lišća i kapljica vode što

Neprestano padaju u ljetnom zraku.

* * *

Topot jelena odjekuje proplancima

Pod srpanjskim punim Mjesecom.

Miris suhe trave širi se

Zrakom, i mnogo slabije,

Iz velike udaljenosti, vonj tvora.

Dok stojim na rubu šume,

Promatrajući tamu, osluškujući

Tišinu, mala sova

Slijeće na granu iznad mene,

Na krilima nečujnijim od mojeg daha.

Kad je osvijetlim ručnom svjetiljkom

Oči joj sjaje kao dvije kapi užarenog željeza

Dok bulji u mene

Kao znatiželjna mačka.

Livada svjetluca poput snijega,

Moj pas tumara kroz travu, tamna

Mrlja obasjana mjesečinom.

Koračam do hrastovog gaja gdje se

Nekoć nalazilo indijansko selo.

Ondje, u paučinom isprepletenoj svjetlosti

I tami, u modroj izmaglici, nazirem

Dvadeset junica pasmine Holstein,

Crnobijele, sve leže,

Tihe i na okupu, ispod

Velikog drveća ukrijenjenog u grobove.

* * *

Kad sam izvukao truli trupac

S dna jezera,

Činio se težak poput kamena.

Ostavio sam ga da se suši na suncu

Mjesec dana a potom iscijepao

U cjepanice koje sam usitnio u triješće

Za potpaljivanje, i rasuo ga uokolo

Da se i dalje suši. Kasno te noći,

Poslije višesatnog čitanja,

Dok su noćni leptiri lepršali oko svjetiljke –

Sveci i filozofi

Čovjekove sudbine –

Izišao sam na verandu pred kolibom,

I kroz mračnu šumu zagledao se

U treperave otoke zvijezda.

Iznenada, rašireno po tlu noći,

Oko nogu sam ugledao

Blago, treperavo fosforescentno svjetlucanje,

I svuda uokolo ležalo je razbacano triješće

Slabe hladne svjetlosti koja je bila živa.

LEDA U BIJEGU

Badnji dan, neugodno hladan,

Dok koračam kroz park Golden Gate.

Spušta se zimski suton i

Park obavija sve veći mrak

Neuobičajeno rano. Nebo se

Stapa sa sjenama drveća,

A nebo i drveće miješaju se

S udaljenim površinama nejasnosti.

Vlažni šljunak na stazi

Svjetluca pod koricom leda nalik na

Sićušne, prozirne gljive.

Odjednom zrak je pun

Snježnih pahulja – hladnog, bijelog, mekanog

Paperja koje kao da ne pada

S neba nego se kristalizira

Iz samog zraka. Snijeg je

Neizrecivo lijep,

Pada u nepokretno jezero,

Lepršajući u svijetložutim naletima.

Ne osjećam gibanje

Zraka, ali čujem kako šumi

U rogozu, a snijeg

Padajući između lišća

Tvori još jedan šum. Stojim

I dišem što nježnije mogu

I osluškujem ta dva šuma,

I promatram tu slabašnu, lelujavu

Paučinu dok se nije gotovo sasvim smračilo.

Vraćam se stazom oko jezera

Bijelom od tek palog i još neugaženog snijega. U daljini

U mraku nepokretna

Voda upija snijeg.

Iz zimskog ševara,

Gotovo pred mojim nogama,

Mašući i udarajući krilima,

Veliki bijeli labud daje se u bijeg.

Izlijeće iz šipražja

I hitro nestaje u tminu.

Jedino se njegove nevidljive

Crne noge pomjeraju u hladnoj vodi.

Iščezava u mrak

Dok se ne pretvori u bijelu točku

Poput lica što se gubi u mraku

A onda se više uopće ne vidi. Cijeli svijet je

Tih i nepokretan

Osim snijega što jedvačujno pada.

Nema ničega drugog osim mraka noći,

I snijega i mirisa

Ledene vode.

ZRCALO IZ ŠUME

Zrcalo je visilo na

Napuklom zidu stare ljetne kuće

Duboko u mračnoj šumi. Nikad se

Ništa nije pomaknulo u njoj

Osim treperavih sjena paprati,

Rododendrona i sekvoja.

Mahovina je obrasla oko okvira. Jednog

Dana pozlata i štukatura su otpali i

Zrcalo je palo na pod.

Mnoge godine je ostalo tako

Ležati na dotrajalim podnim daskama.

Šumski štakor rijetko bi

Prošao tuda i ne osvrnuvši se.

Na kraju smo došli mi,

Provalili nakrivljena ulazna vrata

I pustili da uđe škrta zraka

Dnevne svjetlosti. Zrcalo smo ponijeli

S nama i objesili ga u

Sobi moje kćeri stavivši raznobojne rese

Ispred njega. Sada odražava

Raznolike šare.

U staroj ljetnoj kući, sjene,

Šumski štakori i mahovina nevidljivo djeluju.

ZAPISANO NA PRAZNOJ STRANICI KANCONIJERA »RIME« PJESNIKINJE GASPARE STAMPE*

kupljene u Libreria Serenissima

u Veneciji, 14. lipnja 1949.

Dok se Canalettova

I Guardijeva svjetlost preobražavaju u

Turnerovu, i kupole Salute

Počinju upijati večer,

Pijem čokoladu i Vecchia

Romagna, taj konjak

Dostojan poštovanja, na terasi

Kavane Internacional,

I čitam ove lepršave,

Strastvene stranice. I za vas je,

Gospođo, ljubav jednako predstavljala agoniju,

I nije završila dobro

Nakon što je skupo plaćena.

Okružen večernjim

Šapatima ovoga mirnoga grada,

Gdje je najbučniji ljudski zvuk

Odjek koraka, sjedim osamljen

U prisutnosti vlastitog života. Sinoć sam se

Odvezao gondolom, pokraj Giudecce,

Ravno u mjesečinu.

Na povratku, svećenici su

Pjevali zornicu u crkvi San Giorggio

Maggiore. Pitam se je li moguće

Biti osamljeniji no u gondoli

U Veneciji ispod punog Mjeseca

U lipnju. Društvo mi prave

Jedino dvije polovice mojeg srca.

* Gaspara Stampa – talijanska pjesnikinja (1523.-1554.). Od mnogih njezinih ljubavnih veza najdublji trag u njezinoj poeziji ostavila je veza s grofom Collatinom di Collalto. To je središnja nit njezinog kanconijera »Rime« (311 soneta) koji je objavljen tek 1738.

Izabrao i preveo: Vojo Šindolić