ODOZDO
Kada je 20. prosinca 1997. u 74.-oj godini života umrla Denise Levertov, ostavila je za sobom pedesetak pjesama koje su tek nedavno objavljene, a koje tvore njezinu zadnju, posthumno objavljenu zbirku Ovo veliko neznanje – zbirku o kojoj se čak i Američka akademija znanosti i umjetnosti očitovala izjavom u kojoj doslovce piše: “Zadnjih pedesetak pjesama Denise Levertov dokazom su da je ona pjesnikinja zapanjujuće jasnoće i vizije.”
Premda podrijetlom Engleskinja, rođena 1923. godine, osim djevojačkih godina proživljenih u Engleskoj, Denise Levertov je najveći dio svoga života provela u Sjedinjenim Državama, gdje je i stekla ugled jedne od najvećih pjesnikinja druge polovice dvadesetog stoljeća s angloameričkog govornog područja. Preselivši se odmah nakon Drugog svjetskog rata u Sjedinjene Države, njezina poezija i društveni angažman izvjesno su vrijeme bili povezivani s utjecajem i poetikom pjesnika Beat generacije, a potom i velikim prijateljstvom s pjesnicima tzv. Black Mountain koledža (Robertom Creeleyjem, Charlesom Olsonom, Robertom Duncanom i Edwardom Dornom), ali već sredinom šezdesetih godina ona je zauzimala posve izdvojeno mjesto u antologiji američkog suvremenog pjesništva.
Denise Levertov imala je nepromijenjene navike pisanja gotovo pedeset godina. Sve što je pisala zapisivala je isključivo vlastitom rukom – revidirala je svaku pjesmu onoliko dugo sve dok njome ne bi bila posve zadovoljna. Opetovano i neumorno, svojeručno je i u bezbroj varijanti prepisivala svoje pjesme, unoseći izmjene i preinake sve dok ne bi dobila željenu i pročišćenu verziju koju bi tek tada otipkala na pisaćem stroju. Ali, čak i tada, nakon što bi dobila čistu i otipkanu verziju pjesme ona bi i dalje nastavila praviti raznolike promjene koje je njezina pjesnička estetika zahtijevala. I sve dok bi pravila makar i najmanje promjene, pjesma nije bila gotova. Tek kada bi završnu verziju odložila u određenu omotnicu to je značilo da je pjesma konačno dovršena.
Denise Levertov je za svoje prve dvije knjige govorila da mnogo više predstavljaju skup sakupljenih pjesama nego promišljeno složene zbirke. Ali u svim svojim kasnijim knjigama Levertova je brižno razvrstavala svoje pjesme tako da svaka pjesma zrači vlastitom svjetlošću, ali i čitavi ciklusi višestruko se isprepliću u svojim temama i tvore još veće cjeline.
U jednom od eseja o nastanku i kompoziciji vlastitih pjesama, Denise Levertov je zapisala: “Što čovjek dulje živi i stvara, teme se ponavljaju i preobražavaju u nešto možda značajnije i drukčije. Pojedine pjesme koje su u vrijeme nastanka djelovale kao zasebne percepcije, nakon mnogo godina pokazuju da je onaj koji ih je zapisao, zapravo pogodio prvu notu ljestvice ili melodije. Premda umjetnik poput majstora obrtnika stvara jedinstvena i neponovljiva djela – umjetnik kao istraživač jezika i iskustva u svom životu zapravo predstavlja, htio on to ili ne, tkaonicu u kojoj stvara cjelinu, a svako zasebno stvoreno djelo funkcionira kao dio povezan sa svima ostalima.”
Za sobom je ostavila četrdesetak pjesničkih zbirki, a 2013. objavljene su i Sabrane pjesme Denise Levertov na više od tisuću stranica, uz tri opsežne knjige eseja, tisuće pisama (čije je objavljivanje tek odnedavno započelo i da sada su objavljena prva dva sveska, prepiska sa znamenitim pjesnicima Williamom Carlosom Williamsom i Robertom Duncanom), zbirke prijevoda poezije Eugènea Guillevica, Jeana Jouberta i drugih pjesnika s francuskog govornog područja.
Ovaj izbor pjesama iz posthumno objavljene zbirke Denise Levertov Ovo veliko neznanje predstavlja zanimljivu i potresnu kroniku pjesnikinjinih zadnjih pjesničkih ostvarenja zabilježenih u nekoliko posljednjih mjeseci njezina života.
Prolazim visokim grmljem
šumske bazge, hodam
između njihovih vlažnih sagova od mahovine
i mekih smeđih tepiha biljnog komposta.
Visoko nada mnom, ruke su im širom otvorene
dok gledaju jedna prema drugoj, ili domahuju –
sve što znaju, kakve sve
nedoumice i mudrosti razmjenjuju,
nepoznato mi je koliko i misli
odraslih kad bih se u djetinjstvu zavukla
ispod natkrivene praznine i između
ljudskih stopala i nogu, i masivnih
izrezbarenih nogu stola,
misli ljudi, misli drveća
jednako su mi daleke, nekoć je moja pozornost
bila ispunjena osjećajima, dok moju pozornost
sada privlače list i kora u razini pogleda
kao i vlastite misli, premda kadikad
znatiželjno pogledam u visinu – čudeći se:
onome što se
visoko nada mnom diže u svjetlost.
STRPLJIVOST
Kakvu li samo strpljivost pokazuje krajolik, poput starog konja,
glave povijene prema livadi.
Sivi dani,
slab vjetar i slaba kiša prožimaju se, postaju jedno,
sve dok na kraju, oklijevajući,
malaksavši, kiša ne popusti tom zagrljaju, nastavivši
padati. Kakvu li strpljivost pokazuju brdo, ravnica,
nekoliko šumaraka posve nepomični, dok siva kiša
sporo pada… Je li to ono što zovemo slijepa nada? Ili je to
tek način dubokog odmora? I je li konj kojeg spominjemo
samo ravnodušan prema svemu, ili
zna nešto drugo, poželjnije, neki ograđeni pašnjak
posve drukčiji od obične livade,
i jedino mu je rješenje strpljivost? Ili već
duboko u sebi, osjeća toplinu okrilja?
TJELESNA ŽIVAHNOST
Kad sam imala pet godina
izvorna energija, tjelesna živahnost
i zatomljena želja za nepoznatim ispunile su moju
glavu žestinom
nisam imala drugog načina da si dam oduška, trčala sam
svom snagom
od zida do zida gostinske sobe
i staklenih balkonskih vrata, vičući,
mlatarajući rukama, radosno se
zabijajući u stol od palisandrova drva
na jednom kraju sobe, zatresavši
okvire prozora na drugom kraju, dok se
ne bih umorila ili me netko od starijih zaustavio.
Ali kad mi je bilo šest otkrila sam bolje sredstvo zabave:
napravljena od daske obojene u tamnozelenu boju
visjela je tek postavljena ljuljačka
i čekala moje zadovoljstvo, otrčala bih
do nje, sjela na sjedalo
i nogama se odgurivala unatrag kako bih se zanjihala
u što većem luku,
moje noge bijahu vesla, a moja ljuljačka barka –
i tada, uz snažan zamah
i napetu užad
pustila bih se i poletjela!
Prepustivši se toj neodoljivosti
njihala bih se nad travnjakom
uživajući u mirisima vrta
i padala, poput malog Ikara, omamljena,
među vrtno grmlje, sljez, zijevalice i božure
i ustajala neozlijeđena, spremna
da se iznova njišem i letim zrakom.
Takva potreba slabila je s godinama odrastanja;
svijest je prevladala, smišljajući
nova rješenja za tu silu u meni, i tijelo se sklupčalo,
slabo pokretno, radosno što sam se smirila i neumorno čitam,
osim što bih se svako nekoliko, kad je to samo tijelo zahtijevalo,
zakratko zabavila skačući ili vrteći se – ili, još kasnije,
kada bih na vjetru i kiši ubrzano koračala
dugo i daleko sve do mraka,
tražeći nešto neograničeno i kakav-takav umor.
TRAGOVI
Početkom četrdesetih, za vrijeme rata u Londonu,
pročitala sam jednu Nerudinu odu koju nakon toga
nikad više nisam uspjela pronaći – o siromašnom seljaku
koji umornih bosih nogu
pješači stjenovitim brdima Anda do tržnice.
Naravno, mogla sam potražiti
Obras Completas... Ali sve i ako nikad više ne pronađem tu pjesmu,
pamtim te bose umorne noge
i visoki pogrbljeni lik sa slamnatom kapom
nalik na pijetlovu krijestu, koji me je prožimao
poput rijetkog
planinskog zraka, ne odustajući od
svog jednoličnog, siromašnog, mučnog hoda
ostavivši prašnjave tragove u meni.
USPOMENA ZAHTIJEVA JAKO PUNO
Uspomena zahtijeva jako puno,
ona traži da svaki detalj
bude ispripovijedan bezbroj puta.
Ona pruža mnogo toga
ali ima svoju visoku cijenu, navodeći čovjeka
da se izvrgne opasnosti mukotrpna rada
i da sklizne u dokumentarnost, u varljivost
užarenog podneva i spori hod.
Liste nikad prije
viđen ili zamišljen, neumorni pauče
crvenkaste jeseni, ti koji plešeš
na samotnom vrtuljku neodlučnog vjetra,
podigni me i ponesi
s ovog igrališta uspomena koje se lijepe
za moje noge poput ljepljive gline,
zahtijevajući zahvalnost za obilje varljivih darova.
Povedi me na putovanje prije
no što iščezneš, liste, prije
no što budem imala vremena da te upamtim
umjesto što uporno sudjelujem
u letu,
ovih nepredvidljivih riječi.
PEČENI KRUMPIRI
Prije no što se Tržnica za prodaju na veliko
prselila na Bronx, kakvi li su se samo uzbudljivi
prizori odigravali ondje svake noći
točno nasuprot našeg prozora na četvrtom katu –
kamioni su stizali odasvud
kao da je to stjecište karavana pod čudesnim
svijetlonarančastim svjetiljkama ulične rasvjete
(ili su platneni krovovi tezgi bili narančasti
štiteći mrkve, naranče…)
Goleme hrpe voća, čitava brda
povrća posloženog po tezgama, potom bi
uslijedilo prekrcavanje na kamionete trgovaca na malo
koji su na rasprodaju i cjenkanje čekali sve do zore…
Nezaposleni ljudi, nadničari, skitnice, svi su se vrzmali uokolo
i čekali da dobiju posao čistača, neki su se radovali
što mogu pokupiti natrule plodove ako već ne bi dobili posao.
Kamionet katoličke ubožnice
došao bi posljednji
po sve neprodano, nekurentno
(ali ne i nejedljivo). Šezdesetih
je postojala četvrt Bowery i obični,
gradski vinopije, ali ne i
gomile beskućnika
i vrlo rijetko neka beskućnica, osim
onih koje biste sreli u Marijinom domu ili katkada
(upadljivo zbunjene) u čekaonici glavnog kolodvora.
Istina, među onima koji su se vrzmali po tržnici, živjeli su ljudi
koji očito nisu imali stalno boravište, ali gledali smo na njih
kao na staromodne skitnice.
Katkada kasno noću ili preko vikenda
kad bi golemo parkiralište i cijelo
naše (sada iščezlo) susjedstvo opustjelo,
oni bi zapalili vatre u starim metalnim bačvama
i oko njih sjedili na izokrenutim gajbama
i pekli odbačene krumpire koje bi pokupili
(jednom zgodom kad je iz kamiona ispao
cjelokupan tovar bila je to prava gozba) i čavrljali, pripovijedajući priče,
dodavajući bocu od ruke do ruke, ako su je imali.
Rat se ubrzano približavao,
Vijetnam je tada bila još nepoznata riječ,
muškarci uglavnom nisu imali sreće,
jedni bijeli, drugi crni, nismo mogli uočiti
otvoreno neprijateljstvo među njima,
većina njih vjerojatno su bili pijanci:
to razdoblje teško bi se moglo nazvati Zlatnim dobom; pa ipak
oko tih vatri, tih pečenih krumpira,
čak i s naših prozora s najvišega kata
čovjek je mogao nanjušiti vonj vatre, dima i
pečene kore krumpira ili čuti
fragmente govora i smijeha – ono nešto
– ako znate što je to, imenujte ga, ja ne znam…
nešto što bismo mogli nazvati srećom? Nije li to hiperbola?
Nešto slično?
Nešto što se ne može naći u 90.-ima.
Nešto s čime ćemo, čini se, ući u iduće tisućljeće
a što će nam nedostajati jer mladima neće ostati
čak ni kao uspomena.
Prevod, izbor i Uvodna beleška: Vojo Šindolić