mene često bode ispod vode
da odredim granice slobode
da propišem šta će ko da piše
da s piscima ne patim se više
slobodarska spisateljska sorta
pero im se oko vlasti mota
poslušnici, doušnici, žbiri
praziluk im iz DB-a viri
većina se uniformi klanja
o stilu sa rešetkama sanja
pred službenim licem pisac muca
jer mu srce u petama kuca
takvi pišu pesme cele lepe
pune slutnji, tlapnji, nujne strepnje
bezazlenu prozu i eseje
koje brzo prašina zaveje
retki rabe zabranjene teme
zatrću im izdajničko seme
ne spominji genocid ni šumsku
lupiću ti preko njuške pljusku
neke reči nisu za romane
kako logor u knjigu da stane
trnopolje, keraterm, čelopek
nemaju taj literarni šmek
nož, ni žica, a ni srebrenica
nije pesma masovna grobnica
nesrb-dela izvršiću pretres
to je mržnja, a ne belles lettres
ako pišeš kako ti se digne
palica će moja da te stigne
ako misliš glavom, a ne strahom
ne nadaj se bitisanju lakom
terorista sa perom u ruci
takve treba snajperom zatući
ne ujedaj pendrek što te hrani
sloboda se iz zatvora brani
jer ko piše – taj me teroriše
a ko misli, crno mu se piše
golom silom protiv tastature
istrebiću kukolj iz kulture