Ja tražim svojim istraživanjima, svojom budućom knjigom, da oni prenesu svoje mezare na njihovu teritoriju jer je to plodno zemljište koje narod treba da obrađuje…
(Ljiljana Bulatović, na tribini Nomokanona
„Istina o Srebrenici“, 17. maj 2005)
O plodnosti zemlje srpske
U vascelom svetu zna se:
Danas čvarak da poseješ
Sutra bi ti niklo prase
Iz nje raste trista čuda
To i slepci jasno vide
– Hranili smo po Evrope
I još frtalj sveta pride
Tako beše vekovima
Sve do onog crnog dana
Kad na srpsku oranicu
Okomila rak se rana
Kancer – to su kosti tuđe
Koje truju zemlju plodnu
Ne dam kosti neverničke
Da mi đubre grudu rodnu
U crnici ima mesta
Za luk, spanać i krompire
Al’ čašice i kolena
Tu ne mogu da se šire
Mesto graška, boranije
– Cevanice i lobanje
Zemljoljublje ne dopušta
Da ja trpim takvo stanje
Premestite vaše kosti
Tamo iza sedam gora
Preselite kičme, rebra
Neko po njih doći mora